Ako ne uradiš sam, niko neće.
Dok sam ne završiš, nikada nećeš dobiti ono što hoćeš.
Niko neće da uključi mozak, moraš sve sam.
Da li ste ikada čuli, vidjeli, ili možda doživjeli da vam se ovakve rečenice, ili njihove varijacije na temu motaju po glavi? Ukoliko je odgovor NE, prestanite da čitate, izađite napolje i uživajte u danu, to će biti mnogo pametnije, nego da trošite oči čitajući tekst na računaru. Ili radite nešto što vam odgovara.
Ukoliko ste ili čuli, ili vidjeli ili izgovorili neku. Sve. Ili varijaciju ovih riječi, nastavite da čitate, želim da vam objasnim zašto je to nešto najgore što može da vam se dogodi u (poslovnom) životu.
Ova boljka, u narodu poznata kao mikromenadžment, razlog je velikih konfuzija, frustracija (obostranih, i višestranih), ručna kočnica za posao, demotivator za osoblje (a i za šefove), hm, mogao bih ovako do sutra, ali mislim da mi ništa pozitivno neće pasti na glavu.
Zašto sam toliko negativan prema ovoj, kod nas toliko često, odomaćenoj pojavi. Pa prvenstveno zato što mikromenadžment znači (u mojim očima, ispravite me ako griješim) da radite tuđi posao. Trudite se da saznate sve pojedinosti kako je neko i zašto uradio nešto? Dokle je stigao sa poslom? Ima li zastoja? Kakvih? Šta mu je klijent rekao? A on njemu? Zašto mu nisi rekao…? Koliko si puta…? Tri? Pa morao si bar pet! A prošlo je i sa tri? Aha, a gdje si to ostavio? Jesi li javio…?
Djeluje frustrirajuće čak i dok pišem o ovome.
Dok radite tuđi posao, frustrirajući i njega i sebe, sigurni ste, da nečiji posao trpi?!
Trpe oba posla.
Vaš, zato što se previše uplićete u tuđi posao, zapostavljajući svoj, i njegov / njen, jer se sa vama igra gluvih telefona, pokušavajući da shvati kako radi vaš mozak, na koji način procesuira problem i dolazi do rješenja.
Čuvajte se, možda je u pitanju gnibom, a možda bi jednostavno trebalo da pustite čovjeka da radi, možda će doći do istog rješenja na drugi način, ili boljeg rješenja!? A možda i pogriješi, pa će naučiti na svojoj grešci.
Ako ne nauči, onda i nije za ovog posla. (Ovo je za one koji su se sigurno pitali: A šta ako ne nauči?)
Njegovo / njeno uzaludno repliciranje vašeg načina razmišljanja nije rješenje za problem, nego upravo to, pokušavanje repliciranja vašeg načina razmišljanja. Umjesto da gradite jedinstvenost razmišljanja, sposobnost samostalnog rješavanja problema, stvorićete osobu koja uzaludno pokušava da vam čita misli i slijedi vaše zapovijesti, vodeći računa više o tome kako da vas zadovolji, nego o tome da li je posao zaista urađen kako treba.
Sa druge strane, takav odnos jasno, i nedvosmisleno stavlja do znanja da vi u te ljude kojima mikromenadžirate nemate povjerenja! Da imate, ne bi ih zapitkivali za sve detalje.
Povjerenje podrazumijeva i malo vjere u nekoga. Dakle još jedna negativnost (danas sam inspirisan 
)
Time samo stvarate loš odnos između vas i njega / nje. Odnos koji govori da ti nemaš pojma, a ja imam, zato moram da pazim šta ćeš da uradiš, jer ako ja ne pazim, ti ćeš da zabrljaš.
I dok ja pazim da ti zabrljaš, neke mnogo važne stvare prolaze, ili čekaju da ih ja završim. A ne mogu. Kako ću kad su svi oko mene nesposobni!?
Pa jel tako?
Evo još ću samo ovo i neću više ( a nije da ne bih mogao ). Mislim da je ovo iz transakcione analize, ako griješim, ispravite me, volio bih i ja da znam da li sam u pravu. U svakom od nas čuče tri ličnosti: roditelj, odrasla osoba i dijete, i to ovako:
Dakle, na vrhu je roditelj, u sredini odrasla osoba, i na dnu dijete. Kad s nekim razgovarate normalno, sa uvažavanjem, imate odnos odrasla osoba – odrasla osoba. Ukoliko razgovarate sa nekim, kao sa malim djetetom, a mikromenadžment je upravo to – ti si mali i ne znaš, sad’ će tata da ti pokaže, dobijate jednu nezdravu komunikaciju.
Od odrasle osobe očekujete da zavrne rukave i uradi posao prema prethodno datim instrukcijama, kad završi fino, jasno i glasno kaže uradio sam to i to, i evo rezultata.
A djetetu objašnjavate, nemoj vruću šerpu, opržićeš se. Pazi šporet! Ne penji se na zid.
Zamislite da vam sa trideset ili četrdeset i kusur roditelj kaže ovako nešto?
Idiot! (ili on, ili ja koji to trpim).
Zato dragi moji, NEMOJTE mikromenadžirati. Gubite svačije vrijeme. Frustrirate svakoga. I ne radite svoj posao! (za koji ste plaćeni) pa opet trpe drugi koji vas čekaju da im odgovorite (ili im uradite nešto).
Mada… sad me pogodi iskra inspiracije, možda ovi što mikromenadžiraju ne znaju kako da daju jasna uputstva, odnosno ni sami ne znaju šta hoće, pa usput dolaze do saznanja šta hoće. Ili sistemom pokušaja pokušavaju da dođu do rješenja koristeći druge ljude kao marionete ne prljajući ruke. Ili pothranjuju svoju „menadžersku veličinu“ zahtjevajući redovno izvještavanje sa svojim feedbackom (može se i ovako preformulisati ono što smo i u naslovu nazvali mikromenadžiranjem).
Završiću ovde da se ne bih rasplinuo, i ponoviću još jednom.
Nemojte mikromenadžirati!
Hvala
